Pomiluj me sunce
u večernjoj zori
samoća se smije
kraj tamne rijeke snova
tamo gdje zvijezde leže u visokoj travi
i milo plaču
u tišini noći
tvoje dlanove tražim
maglica se ironično smije
a brvno na rijeci još stoji
i odupire se vremenu
da mogu potrčati
u sigurno sklonište dana
svučem iznošeno odijelo
neupotrebljivih snova
razlijem se u život
i sa gorkim smiješkom vičem suncu:
>>pomiluj me.<<