IME MI JE ŽENA (sestina)
Mirisne žile trepere u zraku.
Violine bez struna uzdišu stajaćom vodom.
Otupjelu površinu miluju samo uzdasi vjetra.
Okresano stablo srče blatnu krv zemlje
a noć pije zadnje kaplje sunca
dok čađ zasipa prazninu ugasle vatre.
Na zgarištu riječi tražim ugarke vatre.
Hropćem u šupljini zraka
koji miriše na sjećanja majskog sunca.
Preko litica samoće zapljuskujem vodu
mutnu od pijeska i zemlje.
Prepuštam se, ravnodušna, zavijanju vjetra.
Naše nebo ne diše s vjetrom,
već dugo nas ne grije zajednička vatra.
Kao gladne sjenke klizimo u pore zemlje,
ukliješteni tišinom rupičastog zraka.
Prekinuto je šumeće kruženje vode.
Nehotice smo se pripeli na sunce.
Zar se istina trpka rodi iz sunca,
zar joj lišće skida pijani vjetar?
Njen miris ne spere cvjetna voda
i ne plane tu nikakva vatra.
Kao kuga širi se po zraku
dok ga spužvastog ne posrče zemlja.
Snovima stelju prostirem među mladice zemlje.
Možda osjete toplotu sunca
što vijence misli kovitla po zraku.
Odmaraju se uz uspavanku vjetra
i nijemo bulje u trepet vatre,
sigurne među slivovima ponorničkih voda.
Kao lokvanj na vodi
prianjam na korijenje zemlje.
Ime mi je Žena, gutačica vatre,
izgubljena kćer svemirskog Sunca.
Lovim izmrvljene riječi vjetra
među raspadajućim rečenicama ustajalog zraka.
Zrak još nevidljivim dlanovima briše mutno lice vode.
U vjetru odjekuje tajanstveni refren Zemlje
a Sunce među pupoljke jutra prosipa zapredke vatre.
Kazalo 
Latest images 
Registriraj se 
Založba Literarni val 
