Svagdan
k'o vječnost stisnut u tjeskobe masi
k'o crna rupa prazninu tamanim
ratnik sam tihi što na puta trasi
uz čopore sjenki drobom se hranim
kad u noć zabodem svoj – već skrhan - mač
i u repić svežem ranjeni svemir
u svjetlu svijeća dok ne stopim plač
stalno sebi lažem – proći će nemir
na svoja pleća sadit ću koprive
u oči sijat zore neizbježne
a pod strop vješat preorane njive
i čekat smaknuće od ruke nježne