Razišli smo se!Zauvijek!
Niko od prolaznika nije primijetio da su se u tom zagrljaju razmijenile suze i tišina. Nisu vidjeli da drhti jecaj u grudima koji se hrabro držao kao da neče da nas boli još više. Provukla sam posljednji put ruku kroz njegovu kosu i osjetila da želi spustiti je na moje rame. Naglo sam pomjerila tijelo da ne ostanem zauvijek jecajući na tim grudima. Još jednom sam podigla pogled ali več ništa nisam vidjela. Njegove oči su gledale u pravcu odlaska i leda, meni več okrenuta, ponosno su se udaljavala niz tugom zagrljen dan.
Razišli smo se!
Nismo htjeli da znamo da patimo. Ponos,to je bio kraj naše ljubavi. Vjetar je svirao na ulicama grada poznatu muziku koju smo pamtili kao i prvi pogled. Jato ptica je pratilo njegove užurbane korake a moji su bili spori, u ritmu spuštanja sumraka.
Razišli smo se!
Znam da če me pamtiti i svaki put kad dođe proljeće i jorgovan zaludi prolaznike grada, mirisače ga kao što je nekad mirisao, moje ruke umazane njegovim cvjetovima. I svaki put, kad glasno odzvoni na prvoj crkvi, pomisliće da ču se vratiti. Nikada neče prestati da jutrom osluškuje moj glas. Meni če zauvijek nedostajati njegovo osmijeh kad mu dodirnem ruke. Nedostajaće mi da zajedno čekamo izlazak mjeseca.
Razišli smo se!
Čutala sam. Rekla bih da sam time več rekla sve što je on htio meni da kaže. Uvijek smo mislili isto. I čutali smo slično. Nekad smo držeći se za ruke, poželjeli da uberemo isti cvijet. Da dotaknemo nebo i osjetimo isto godišnje doba. Poznavali smo se vise od mnogih sto su se znali. Voljeli smo se a nikad nismo to rekli. Plakali nismo,to je za izgubljeni ponos. I nismo rekli da ćemo se vratiti. A vratili smo se. Ipak se nismo sreli. Nikad se vise nismo vidjeli. Osjetila sam da su njegovi koraci prošli istim putem. Na mjestu rastanka stajala je ruža. Ne sjećam se boje,bila je več uvela.
Razišli smo se!
Nikad vise nećemo biti jedan isti trenutak, jedan zanos i zagrljaj. Sve je to sada samo priča. Život je sjecanje na ljubav i prošlost. San koji se teško dva puta sanja.