Gledala sam te noči neki stari film u kome su žene nosile marame i tužan osmijeh.
Primjetila sam jedan prošli vijek kako se spustio na balkon na kome su cvjetale zvijezde iz proteklog ljeta.
Spakovala sam tu noč i čekala da jutro stigne s prvim zvonom na crkvi kojoj su promijenili ime.
Izlazeči na ulicu gdje su se gurali vjetrovi sjevera i juga,srela sam nepoznate pjesnike koji su
iz korpe prekrivene suncem prodavali stare stihove.
Jedan pas je teško vukao svoju desnu nogu, povrijeđenu od nekih ljudi što brzo žive.
Ostavila sam korake več na samom početku dana i sve sanjajuči, pokušavala da uhvatim
hladan ritam sa kišnim kapima koje i nisu bile veče od suza što se odvojiše od mojih poslušno, otvorenih očiju.
Nisam gledala u parkove, mogla bih prepoznati kraj neke jeseni.
Nisam tražila kamenje. Strah me je da ima i onih što podsjećaju na grube riječi koje sam jednom dobila za poklon.
Neko je ipak nacrtao cvjetove na zidu stare tvrđave i podsjećalo je na knjige o ljubavi.
Podsjećalo je!
Kao što svjetlost jutra podsjeća na vrhove prošlih, srečnih trenutaka koje su dozvolili da nazovem prošlost.
Na kraju pogleda, kažu da se to zove horizont, stajala je jedna priča o ljubavi.
Pružila sam joj laticu ruže, crvene, da izgleda veselije.
Da joj ne pogase svjetla prolaznici kad nas više nema tu.
To je nasa priča.
Ali, prošlost je to!
Poniječu je sa sobom na nove koncerte, ispisanu na poledini slike našeg zagrljaja na kojoj i datum več polako
ne pokazuje tačno vrijeme.
Poniječu dio te priče a onaj drugi, osvijetljen zaboravimo, ostaviču.
To je tvoja amajlija koju si u žurbi da ne počne novi poljubac bez tebe, ispustio sa dlanova.
Ako se nekad vratiš, da te podsjeti na prvi osmijeh i divljenje mom glasu.
Ulični svirač je osmijehom plačao moje slušanje a obrazi su otimali njegove rime koji su visili po granama obližnjeg drvoreda.
Poniječu taj zvuk sa sobom, da ne zaboravim biti tužna.
Odkud ja u ovim krajevima gdje se nose šarene haljine i sve miriše na boje početka?
Ulična svjetiljka, zadnja u redu kratke ulice imala je dužnost da ovaj dan nazove sadašnjost.
Šta li sam pokušala sresti na trgovima zaboravljene istorije?
Koliko puta sam visinama dala ime život a kad su padovi počinjali gledala sam u jata ptica selica i htjela da
odem s njima u kandže budučnosti.
Budučnost se poput borove smole lagano cijedila niz tvrdu koru sadašnjosti.
Napravila bih od jednog početka novi odlazak. Ili povratak.
Negdje se otiči mora. Neče me pustiti da ostanem tu, u ovom trenutku.
Ali, kuda?
Mogla bih,da se preselim u film što gledah te noči.
Tamo i onako više nema žena s maramama tužnog osmijeha.
I njih su ostavili same u prošlosti a nacrtali im ožarena lica i doveli ih na paradu "Najljepše maske".
Šta da radim?
Da ostanem i čekam prolječe?
Da se vratim u dubinu davnina?
Ili da krenem s praznom povorkom na paradu budučnosti?
Kazalo 
Latest images 
Registriraj se 
Založba Literarni val 
