Zal Kopp moja poezija

Pod mostom moga tijela

Tu pod mojim mostom teče tvoje tijelo,
moji prsti klize tamo gdje ti želiš,
poklanjaš mi bedra, razdijeljena noću,
moram ih stići, posjetiti cijela.

Brojne su me tvoje opkolile čežnje
i u tvom se oku kao mjesec skrivam,
želiš da te uzmem, mirno hoćeš snivati,
a za uzvrat otkrivaš svoja tajna mjesta.

Božanstvena si, mila, prepoznaješ moj dodir,
puštaš moje ruke da po tebi plove,
ispred svakog daha ti se meni daješ,
i poput vira uvlačiš u sebe.

Zaista sam sretan iznad tvojih grudi,
ulazim u carstvo što ga tvoje tijelo nudi
i po njemu hodam, otkrivam tvoje tajne,
pa sa usana tvojih želju skidam.

Kao da si htjela, ulazim još jednom,
prepuštam se slatko za snove u tebi
i preko tvog stomaka unosim se strasno
da u podnožju mekom osjetim tvoj smiraj.

Ti si moja žena, zato te ja pratim
i svakim pokretom stižem tvoja mjesta,
znam da si zbog mene tako zasjala,
pa po meni svu milinu rasipaš.

Zal Kopp

Poslije ove ljubavne noći

Poslije ove ljubavne noći
gledam tvoje umorno tijelo.
Ljubav, što smo dobili,
tiho dozrijeva u našim pogledima.

Tu gdje ti snivaš, mila,
pod mjesečinom, u kolovozu,
krišom, između hrastova,
i tu, dakle, pokraj tebe, spuštam glavu.

I dok osjećam tvoje prste u mojoj kosi,
s jutrom u grlu,
u strahu vlastitog glasa,
ćutim jedini oblik svog postojanja, tebe.

Kako da ti kažem, izabranice moja,
vrijeme među nas nikada neće stići
i tvoj nemir odnijet će vjetar,
kao što plač upornošću nestaje.

Ne boj se, draga, ovdje sam ja,
budan drhtim nad tvojim polusnom.
Od početka te vodim ljepotom,
da zaboraviš mjesto, gdje ljubav prestaje.

Bez odmora ćemo mirisom trava šetati,
a kod izvora napojiti naša tijela.
O, tada ću te opet voljeti, ljubavi,
i na vrhovima oblaka pjevati.

Mnogi će nam zavidjeti u ljubavi,
htjeti nasilnički oteti pravo,
a mi ćemo nadmašiti njihove strasti,
i gdje prođemo osmjehom ocrtati noć.

Zal Kopp

Pod sjenom mojih prstiju

Plod mjesečeve šetnje lakoća je srebrne svjetlosti
što drhti poput srne i postupno zauzima tvoje tijelo,
a ti, slatkoćo moja, prevrćeš se u nagosti mog šapta,
i opijaš uzdasima dok ljubim krepost tvojih bedara .

Pod sjenom mojih prstiju sjatilo se dovoljno mjesečine,
pa sad mogu pouzdano nastaviti čudesnom slatkoćom,
mogu dohvatiti pojam neba, dozrijevati duboko u tebi,
mogu piti radost na izvoru tvojih pozlaćenih brežuljaka.

Ćutim kako čežnja obogaćuje sanjarenje mojih zagrljaja
i znajući da je sveto mjesto gdje nam se susreću pogledi,
uzimam svoj osmjeh i stavljam ga u naručje tvoga lica
neka zauvijek pjeva na sav glas u svjetlosti tvojih obraza.

A na obronke bijelih grudi spuštam moje srce neka sanja,
neka njegova strast zaroni u meko svjetlucanje tvoje kože,
a otkucaji, kao da nikada u tvoje tijelo neće sići, neka vrište,
jer samo je tako moguće ubrati svaki cvijet sa tvojih polja.

A tvoje cvijeće, mila moja, tvoje cvijeće posjeduje žudnju,
mirisi se iz njega očima piju, a boje počivaju u glasu daha,
i sve to predivno tvoje cvijeće okrećeš prema mom tijelu,
pa uz pomoć beskrajnog sanjanja duboko zalaziš u mene.

Tako se u stvari razliježeš nježnošću i pjevaš ritmom dodira,
da to postaje čista harmonija zanosa i ta tvoja neizrecivost,
ta tvoja ženstvenost, fantastična je sloboda mog postojanja,
oduzima mi razum, a moja čula nadahnuta tobom uživaju.

Zal Kopp

Poema – Voljenjem zajedno

Siječanj-Kad vode ležeći samo šute

Omamljen radošću izvirem u tvojoj tišini,
i ostavljam disanje tamo odakle dolazim,
jer bez tvojih dlanova na usnama, ljubavi,
u samom sebi od sada više ne postojim.

Hrabra ženo, noćas si se uspravila u meni
i moje srce ovila tajnom ženske vatre.
Ćutim; probuđena svijetliš u mojim očima,
a nebo s kojeg silaziš udišem tijelom.

Snježna si ptica u nespokoju nebeske duše
i valovito svjetlo ponad samotno mekih usana,
vrtlog si čarobnih snova i krajnost što doseže
blještavilo uzdaha u šutnji vječnog vremena.

Potječeš od pozlaćene kapi moga osmjeha,
a biti obasjan tišinom dok po meni cvate inje,
znači lebdjeti vodoravno iznad tvoje nagosti
i tik do tvojih očiju pretakati se u miris zvijezda.

Osluškujem dok me nosiš smjerom bradavica
i kako nabrekle provlače otkucaje moga srca,
a sve što ne možeš dočarati svojim poljupcima
mirisom sna slažeš unutar vječne čežnje usana.

Iako odnedavno plovim sjećanjima tvojih dojki,
odavno sam ušao u krug tvoga ozarenog lica,
i povrh tebe u toplom sanjanju svoga maštanja
u potpunosti okusio nježnu putenost žene.

Bijah samo prut, a ti si me obukla u sunce,
vatrom svoga bića postala moje goruće lišće
i pod malenim komadom neba ponudila sebe,
pa me častiš plamenim oblikom svoga tijela.

Pokazuješ kako se trebam ophoditi životom,
prepuštaš mi vjeru u tvoje dragocjeno biće,
a usput ljubiš moje ruke svojim ramenima
i kroz šaputanja bistrih zjenica privijaš uza se.

Tvoje oči, jato su ptica na obrazima mojim,
i glasovitost tvoja kristalna je mjesečina,
bistra divota polegnuta po mom trbuhu.
A tek žubor nebeske puti u tvom govoru…

Ah, ostajem predan čistom ozračju uzdaha,
u veličanstvenom njihanju bokova nalazim san,
i dvostruko svijen u mekom naručju tvoje duše
rastrčan sam kao bujica u krvotoku strasti.

Otkad su dvije rijeke naših tijela zagrljaj postale,
a tople boje milovanja napojile želju prstiju,
valovima žudnje zalijevamo vrele prepone
i u navali slatkih kapi takvi pjevamo voljenje.

Ljubav nas od sada ne čeka, hodajmo s njom vedro
i bez straha ostvarimo istinom sve što snivamo,
ona je anđeo, a kad se njezina krhka veličina razigra
postajemo doba njenog beskrajnog razumijevanja.

Pođimo kroz stablo vjetrova, pa niz korijenje daha
zaronimo u duboke uzdahe ove ljubavne noći,
u premoć poljubaca pretočimo naše zagrljaje
i snažno zakoračimo zjenicama strujom mjesečine.

Čisti smo izvor plavetnila u mirisu biserne vode,
na obalama naše prisutnosti plešu bijele ruke,
opkoljava nas gusto svjetlucanje toplog znoja
i razlijevaju se prsti pučinom uzdrhtale kože.

Možda primjećuješ množenje kapi posteljom,
žele natopiti preostalu bjelinu našim zanosom,
a niže ispod naših tijela gdje se čuju koljena,
s nebeske strane u žeđ bedara navire kiša.

Sva ta naša voda je istovremeno žudnja i san,
polijeva nas i beskonačno natapa dahom zemlje,
razmiče u nama tamnu beskonačnost svemira,
i vrhove drhtanja pretvara u svjetlost misli.

Što bih, ljubljena moja ženo, bez tebe!?
Hraniš me cjelovima i pojiš svojim okretima,
a sjećanje na vrijeme u kojem me snijeg gušio
brišeš osmjehom dok prelazim u tebe.

Daljine u kojima su milovanja presahnula
šaputanjem presvlačiš u naručje svitanja,
i kada se propneš nježno mojim preponama,
nestanu sve krhotine razbacane prošlosti.

Bistra moja rijeko, huku mojih vjetrova,
kako te u siječnju još nagraditi, kako osvanuti
kad vode ne otječu, već samo ležeći šute
i traže kliktanje galebova na glatkoj površini?

Moj jezik razumije stjecište svih tvojih izvora
prepoznaje poda mnom okus mirisnih pejzaža,
prštiš u nepreglednom sjaju šutljive pitkosti,
ljupka i nasmiješena, razgrćeš osamu ruku.

A tišina što se njiše između naših poljupca
oplemenjena klija sokovima naših života
i osluškujući ovo sjetno i čeznutljivo doba
temperamentno klizi kroz naš mir.

Koliko smo vremena proveli u mladosti,
a koliko trenutaka u sreći što ljubavlju hrani
i sad zvuk naših uzdaha plovi na mjesečni,
kao lahor je u svjetlucavu naručju zvijezda.

I mi, ljubavi, srećemo dukate suncokreta,
tako silno željni ulazimo u unutrašnjost srca,
a kad maglina jutra legnu na prozeble trave,
tek tada znamo kako uživati dah na usnama.

Ne smijemo prespavati zadnje jutro siječnja,
pred nama je dan obilježen postojanošću,
legnimo slobodno, zavijorimo osmjehom,
i zagrlimo se prije no što noć okrene leđa.

Prepoznati smo u srebrnoj šutnji neba,
kipe jastuci zato tecimo poput topla meda,
i sigurni u beskrajnom promatranju zvijezda,
razlijevajmo uzdahe prema jutrima veljače.

Uostalom, ako nas je sve do sada napustilo,
i bili smo ničiji, sami u rasplamsanoj jeseni,
u sjeni vlastitih tijela, u svoju kožu zalutali,
ove noći, ljubljena, prelijeva nas gusti san.

Treperi žudnja vjetra i skoro će početak dana,
ali kad se dodirnemo mekim odsjajima jutra
i nadalje smo, ti zrela žena i ja zreo muškarac,
iscrtani vrelinom usana u rumeni osmjeh.

U prstenu mjesečine ništa više ne trebamo,
jednako je sve u nama, ljuljajmo se pripijeni,
a glas veljače što kroz lomljenje leda dolazi
neka naiđe malo kasnije, samo malo kasnije…

Još smo zaklonjeni proljetnim suhim cvijećem,
u zaleđenim mirisima uspavane ravnice,
u promrzloj svježini odlazećih zimskih zora,
i sumraku koji večeras prelijeće plavetnilom.

Jedan za drugim ostaju nam dragulji siječnja,
kao što uspomena u krilima labuda sniva
u svemu su našem, u svim našim čulima,
u skutima i struku, u zagrljaju toplih tijela.

U nježnosti sjaja što donosi toplu žudnju,
u vatrama s kojima smo utkani u ljubav,
i zato tečemo dalje, jer i ljubav dalje teče
s nama zajedno u veljaču što kroz vjeđe viri.

Zal Kopp