Poslije kiše
Sama sebi sam tuđinka
suzbijanom čežnjom
zamagljeno je
nedorečeno
previše je magle
one guste
i gmiže preko putova sivih
dok se uvijek iznova zalijećem u sebe
nejasne su granice
između dana i noći
po klizavom tlu
puže vrijeme
neprimjetno je odgmizalo mimo mene
preminule su minute nadanja
a kiša je konačno ohladila misli
i sprala želje
na mrtvom obzorju
još uvijek me pogađaju snovi
iako praznina puni svijet
ispred mene.