Tri bosanske rijeke
Sarajevo
ja sam tek pijanac koji ponekad drsko seže
u jamu tuđeg bola. samo pas sam koji ispod
lica rijeke traži trupla, položena u šljunak:
za uštapa miljacka miriše poput moje krvi!
za puna mjeseca kuće su kao oči a stupovi drveća
kao zeleni minareti: i skoro na svakoj ljusci
noćne srebrnine se ogledaju lica izdahnutih
smrti i sivkaste arabeske jedne prolaznosti.
godinama prije iznad ilidže uplakane zvijezde
vrištale su u kostur neba, a sad je ponovno
spokojno i tiho: tek izvor bosne se vraća
u svoju raskošnu, samotnu starodavnost.
Trebinje
bile su žene koje nemaju imena a bile su
i grabljivice koje su zajedno s kamenjem
plakale u rupama noći: bili smo mjesečari,
umotani u razuzdane boje hercegovačkog neba.
bili smo tamo: učenici u vojsci bratstva i
jedinstva, crvene zvijeri, disciplinirano zlo:
krutim prstima smo brisali svoje sanjarije sa
besprijekornog metala vojničke mrtve prirode.
leotar šuti a trebišnjica mu bokove liže!
vratio sam se sa ženom kojoj sam dao ime
i s napjevima, koji su mi konačno pogasili
žeđ: iza mene je sve, ispred mene skoro ništa.
Mostar
kad ti po grlu klizne velika lozovača,
klokoćući netopir postaješ: svojoj dragani
se ulizuješ i nema te brige koja bi stigla
dalje od tvog potkožja. a s mosta još
uvijek skaču rodoljubi dok se neretvi
vehementno fućka zbog testosterona
u službi turizma. zelena je i tako tiha!
zato sam svojoj ženki na tom mostu
obećao vjernost. zato sam iz svoga
bunila izbrisao privid partizanke, koja
dopleše među ranjenike samo s naručjem
nemoćnih ptica i s buketom ljubičica.
život je parada na kojoj ćemo svi
istrunuti: od anđela do partizanki.