Čemu sjećanja
Ništa ne želim čuti!
Ništa ne znam!
Želim samo plivati!
Kao čep od plutovine....
Lakotno, do tamo
gdje se izdasi mjere dubinom,
gdje crvenu zrelu malinu
razrežu napola.
U zelenim krošnjama želim boraviti
i davati, davati i uzimati …
Kao vječnost...
Ostavi me u narančasto žutim listovima,
rasijanu kao prozirno sjećanje.
Ostavi me kao u deblo urezano ime,
kao na zidove kamenja nacrtano srce.
Samo tvoje vrijeme neka te opominje na mene,
da budem tamo, nestalna, neprilagodljiva
i dobra.
U tome sam najbolja.
Kao vječnost.
U društvu povremene praznine
putujem s oblacima u nepoznato.
U razuzdanom vjetru prežvakavam svoje misli.
Žalim za nečim i pitam se
kao u primirju poslije završene bitke.
Čemu uopće služi sjećanje
ako se naša prošlost ne sjeća
ni jedne jedine suze?